Josif Marinkovic

Josif Marinković, kompozitor (Vranjevo, 11. X 1851 — Beograd, 13. V 1931.). Muziku uči ozbiljnije na učiteljskoj čkoli u Somboru, kod nastavnika Blažeka i čini prve kompozitorske pokušaje. Završava orguljsku školu u Pragu kod Z. Skuherskog (1881) i usavršava se u Beču gde sluša predavanja E. Hanslika (1886.). Bio je horovođa Beogradskoh pevačkog društva (1881—1886), akademskog pevačkog društva Obilić (1881—1886), nastavnik muzike u Bogosloviji, učiteljskoj školi i II muškoj gimnaziji u Beogradu (1881—1924).

Marinković je izraziti predstavnik muzičkog romantizma. Pocinjuci stvaralacku delatnost u doba najviseg uspona ideologije i estetike omladinskog pokreta i najveceg procvata romanticarske poezije, u doba nacionalnog bujanja, cije je geslo bilo "Pesmom srcu, srcem rodu", Marinkovic je kroz svoju originalnu i nadahnutu muziku izrazio s jedne strane polet i patetiku patriotske poezije, a s druge strane prefinjene i osecajne stimunge romanticarske lirike. on je bio muzicki bard tadasnjih generacija nosenih nacionalno-oslobodilackim idealima i pesnik koji je muzicki izrazavao svoja najintimnija osecanja.

Marinkovic je u prvom redu melodicar. Kod njega je melodija glavni nosilac muzickog izraza. Njegova melodijska invencija, koja nekad nosi uticaje narodne melodike ili sadrzi orijentalne elemente, crpe svoje zivotne sokove iz bogatih rezervi njegove kreativne licnosti. Njegova meldika sledi tacnu dikciju srpskog jezika. On je osecao akcent jezika, umeo u svojim kompozicijama da ostvari idealno poklapanje jezickog i muzickog akcenta i da istakne zvucnu lepotu i izrazajnu snagu srpskog jezika.

Ako se izuzme kontrapunktski radjeni hor iz Sudaja polifoni detalji njegove crkvene muzike (imitacije, fugata, nedovrseni kanonski pokusaji), Marinkovic je komponovao pretezno u homofonom, harmonskom stavu. U prvom periodu njegova stvaralastva njegovi su harmonski spojevi bili vise digmatski nego psiholoski. Kasnije, u horovima sa klavirskom pratnjom i solo-pesmama, modulira u udaljene tonalitete, upotrebljavlja redja harmonska predznacenja, iskoristava hromatiku i postaje najznacajniji harmonicar u starijoj generaciji srpskih kompozitora.

Marinkovic nije doduse komponovao velike muzicke forme, vec se zadrzavao na klasicnoj trodelnoj formi i njenim prosirenim varijantama, ali je osecao muzicki oblik, pa je umeo da postavi kontraste, da ostvari gradaciju, da izgradi arhitektoniku celine. Klavirska pratnja njegovih horova i solo-pesama donosi harmonsku podrsku melodije, potencira zvucnu arhitektoniku horskog stava, podvlaci dramske momente, uvodi u osnovi stimung kompozicije, opisuje programske detalje. Po fakturi stava, bogatog figuracijama, ona podseca na F. Mendelssohna i — pre M. Milojevica, tvorca modernog klavirskog stila najbolje je pisani stariji klavirski stav u Srbiji.

Od horskih kompozicija jedanaest njegovih Kola znace prototip Mokranjcevih Rukoveti. Ta su Kola, medjutim, radjena u obliku potpurija, na bazi narodnih melodija koje nisu uvek karakteristicne i ukusno probrane; u njima nema ni sadrzajne povezanosti i celine oblika pa nemaju znacaj Mokranjcevih Rukoveti.

Muski horovi, inspirisani rodoljubivom romanticarskom poezijom, narocito vatreni, krepko deklamovani i dramski Narodni zbor i nacionalna marseljeza Haj, slavno je mreti, zauzimaju narocito mesto u stvaranju Marinkovica i njegova su najpopularnija dela.

U zbirci horova sa klavirskom pratnjom (redakcija K. Manojlovica) isticu se lirska i naivna Zadovoljna reka, potresni hor roblja Pod lancima, religiozna Molitva, dramaticna balada Jadna majka, kompozicija Na veliki petak 1868 i Potocara, sa karakteristicnim muzicko-programskim deskripcijama teksta.

Marinkovicev doprinos crkvenoj muzici predstavljaju, pored ostalih, Liturgija (redakcija K. Manojlovic), radjena delimicno originalno, delimicno na bazi stilizovanog narodnog crkvenog motiva, sa primetnim uticajem ruskog recitativnog stila i P. I. Cajkovskog, zatim Pomen i Opelo (u a-molu) za muski hor u kome je koriscen motiv sestog crkvenog glasa. skica Jedinorodnij sine, za muski hor i orgulje, predstavlja prvi pokusaj spoja vokalne i instrumentalne muzike u okviru pravoslavnog crkvenog rituala.

Muzikom za Sudjaje, romanticni dramolet ljubinka Petrovica, Marinkovic je dao svoj prilog onoj kod nas jako razvijenoj vrsti komada sa pevanjem, koja znaci direktni uvod za pojavu nacionalne opere, dok su zbirci Pesama za glas i klavir (redakcija M. Milojevic) dosle do izraza karakteristike prefinjenog muzickog liricara. uz stilizovane sevdalinke, ljubavne pesme, obojene orijentalnim koloritom, i harmonizacije narodnih pesama za glas i klavir, njegove solo-pesme predstavljaju najlepse primere muzicke lirike naseg romantizma.

Marinkovic je preziveo Prvi svetski rat, doziveo posleratno obrtanje vrednosti, osetio talas modernizma; pred njegovim ocima lomila su se koplja u borbi izmedju mladih i starih; bio je svedok najekstremnijih modernistickih pokusaja ali je ostao iznad realnog zivota — u svojim romanticarskim snovima - kao poslednji glasnik i glavni predstavnik muzike znacajnog i interesantnog ali proslog vremena.

Muzička dela Josifa Marinkovića pripadaju vrhunskim dometima srpskog romantizma 19. veka. Ona otkrivaju razne strane njegove ličnosti — vedru, osunčanu u solo pesmama i patriotsku, gdekad i tragičnu u horovima. Stilske okvire koje je prihvatio u mladosti, zadržao je tokom celog života, ali ih je uvek nadograđivao, naročito u harmonskom pogledu. Njegove prve kompozicije su nastale u periodu "uspona ideologije...omladinskog pokreta" i "procvata romantičarske patriotske poezije", "ali i prefinjenih i osećajnih štimunga romantičarske lirike".

Sa jasnim, određenim idejama u odnosu na nacionalno opredeljenje u muzici, zagovarao je da se prilikom korišćenja narodnih melodija ne bi smeo izmeniti njen karakter, ali bi se moglo štošta dodati ili oduzeti, uz upotrebu prirodne harmonije i izbegavanja harmonske presićenosti.

Karakteristična je razlika između ranih i zrelih dela Josifa Marinkovića: pošao je od još nedovoljno uoblične forme, ne uvek precizne deklamacije teksta i pretežno školskih harmonskih obrta, ali je sazrevajući, obratio "... naročitu pažnju korektnoj deklamaciji teksta", oblikujući "izrazitu, pevnu melodijsku liniju poduprtu probranom harmonijom u okvirima klasične tradicije". Najznačajniji harmoničar u starijoj generaciji srpskih kompozitora. Osećao je muzički oblik, znao je da postavi kontraste, ostvari gradacije i dostigne punu zvučnost.

Kola su nastala pod uticajem narodnog melosa. Ovi rodoljubivi, borbeni horovi po tekstovima srpskih pesnika, marševskog, poletnog karaktera, ubrajaju se u Marinkovićeve najbrojnije, najpopularnije kompozicije. Horovi uz klavirsku pratnju i vokalna lirika, bez direktnog nacionalnog uticaja, ali sa aluzijama na muziku našeg tla, otkrili su kompozitorovu lirsku, meditativnu prirodu, ali i snagu da izrazi dramatične uzlete. Od ranih osamdesetih godina 19. veka pokazao je interesovanje i za crkvenu muziku.

B. D.
Muzička enciklopedija

Slične teme: