Martin Davorin Jenko

Davorin Jenko je rođen 9. novembra 1835. godine, u selu Dvorije kod Cerklja, sin imućnog seljaka Andreja i njegove žene Marije, na krštenju je dobio ime Martinus (Martin). Roditelji su ga 1843. godine upisali u, takozvano donje odeljenje prvog razreda normalke u Kranju, iako je u Cerklju postojala osnovna škola. Međutim, otac je svog sina smatrao darovitim i želeo je da pohađa najbolje škole.

Posle normalke, poslao ga je u ljubljansku normalku, poznatu po strogosti i sistematskom radu. Jenko je u vreme gimnazijskog školovanja u Ljubljani, pripadao naprednoj slovenačkoj omladini koju su za vreme Bahovog apsolutizma, progonili, pa kada je napunio devetnaest godina, nije mu preostalo ništa drugo nego da školovanje nastavi u Trstu. Nije isključeno da je Jenko izabrao baš Trst, upravo zbog toga što je tamo muzički život bio veoma razvijen. Gimnaziju, u Trstu, je završio 31. avgusta 1858. godine, i time je završio jedan period života koji je za njega i njegov pogled na svet i muzičko opredeljenje, bio veoma značajan.

U jesen 1858. godine, Jenko je došao na studije u Beč, koji je tada predstavljao centar nacionalnih pokreta austrijskih Slovena. Kao oduševljeni panslavista, otišao je toliko daleko da je svoje ime Martin, početkom 1861. godine, preimenovao u Davorin, slično mnogim drugim mladim intelektualcima koji su prihvatali buđenje nacionalne svesti.

Za vreme studija prava, Jenko je imao još više mogućnosti za muzičko obrazovanje. Posećivao je koncerte i opere, odlazio u dvorsku biblioteku, gde je proučavao partiture raznih opera i drugih slavnih dela. Pošto je bio prestar za studije na konzervatorijumu, pevanje i kompoziciju je učio privatno. Krajem 1858. i početkom 1859. godine učestvovao je u "besedama", pa je logično da je 1859. osnovao "slovenačko pevačko društvo". Bio je njegov horovođa i uvežbavao je slovenačke đake u pevanju. Pouzdano se zna da je Jenko počeo komponovati upravo, kada je "slovenačko pevačko društvo" počelo sa radom.

Jenko se u proleće 1862. godine spremao da položi pravno — istorijski državni ispit, a te iste godine je osnovano "slovensko pevačko društvo", koje je preuzelo zadatak ,"slovenskog pevačkog društva", a delimično i njegove pevače.

U jesen 1862. godine, Jenko je napustio studije prava i rešio da prihvati poziv srpske crkvene opštine u Pančevu da preuzme mesto horovođe tamošnjeg srpskog crkvenog pevačkog društva, koji mu je omogućio da produži započeti rad i da se sve više usavršava u muzici. U Pančevu je radio sve do 1865. godine, a od 1. septembra 1865. godine preuzeo je mesto horovođe "beogradskog pevačkog društva'. Jedno kraće vreme, nekih deset meseci, u periodu od kraja decembra 1869. do početka novembra 1870. godine Jenko je proveo u Pragu, delom zbog štampanja svojih kompozicija, a najviše radi studiranja instrumentacije kojom se dotad nije bavio i nije mu bila dovoljno poznata. U stvari, sa izvesnim prekidima, Jenkov rad u beogradskom pevačkom društvu trajao je punih 12 godina (1865 — 1877). Sredinom ovog perioda, a uskoro nakon povratka iz Praga, Jenko pristupa beogradskom Narodnom pozorištu, kome je odmah po osnivanju bio preko potreban u muzičkom pogledu. Ugovorom, od 1. januara 1871. godine, Jenko se obavezao da će u Narodnom pozorištu obavljati "dužnosti učitelja i upravitelja pevačkog, kako kad pozorišna potreba bude zahtevala". Premda je ovako navedeno u ugovoru, ipak, Narodno pozorište od njega očekuje više i želelo je kompozitora koji bi pisao originalnu muziku za njegove potrebe.

Jenko je, nesumnjivo, bio najpoznatiji i najplodniji kompozitor pozorišne muzike u Srbiji. Za svoj rad na polju razvoja srpske muzike, Jenko je dobio brojna priznanja. Već po samom dolasku među Srbe, postao je počasni član "beogradskog pevačkog društva" 1864. godine. Kasnije je biran za počasnog člana raznih pevačkih društava, na primer: "Zore" u Karlovcu, "Kola" u Zagrebu, "Obilića" i "Radničkog pevačkog društva" u Beogradu, "Pančevačkog srpskog crkvenog pevačkog društva", a bio je i počasni predsednik pevačkog društva "Davorje". Pored toga, bio je počasni član "Srpskog narodnog pozorišta" u Novom Sadu i "Matice srpske" čiji je dopisni član postao još ranije. Jenko je, takođe bio redovan član "Srpskog učenog društva" i "Srpske kraljevske akademije", a zanimljivo je da postaje član "Srpskog učenog društva" 6. februara 1869. godine, dok još nije bio srpski nego austrijski podanik. Naime, srpskim podanikom je postao tek na svoju molbu od 30. septembra 1894. godine, odnosno 22. novembra 1894. godine kada je zvanično položio zakletvu.

Poslednje godine svoga života u Beogradu, naročito posle penzionisanja, 11. marta 1902. godine, Jenko je proveo dosta povučeno i zaćutao je kao kompozitor, dirigent, akademik.

Nakon smrti životne saputnice Vele Nigrinove, 31. decembra 1908. godine, odlučio je da se vrati u staru domovinu, te se 1910. godine nastanjuje u Ljubljani, gde umire u osamdesetoj godini života, 25. novembra 1914. godine.