Aleksinac



Grad Aleksinac se nalazi 210 kilometara jugoistočno od Beograda, 30 kilometara severozapadno od Niša, na međunarodnom drumskom i železničkom Koridoru 10. Smestio se u pitomoj Aleksinačkoj kotlini, oivičenoj Ozrenskim planinama na severoistoku i Malim i Velikim Jastrepcom na jugozapadu, na ušću Sokobanjske Moravice u Južnu Moravu. Prema popisu stanovništava iz 2002. godine u Aleksincu živi 17.171 stanovnik, dok u celoj aleksinačkoj opstini, u 72 naseljena mesta, živi 57.749 stanovnika.

Aleksinac se smestio na obalama Sokobanjske Moravice, na nadmorskoj visini od oko 200 metara. U njemu vlada umereno-kontinentalna klima, sa osetnim temperaturnim kolebanjima i odstupanjima. Reljef je pretežno ravničarskog karaktera, pošto se oko dve trećine teritorije opštine prostire u Aleksinačkoj kotlini i u dolinama reka Južne Morave i Sokobanjske Moravice. Aleksinac ima veoma povoljan geografski položaj jer kroz njega prolazi međunarodni drumski i železnički Koridor 10 koji Evropu povezuje sa Bliskim istokom.

Područje Aleksinca bilo je naseljeno još u praistoriji, o čemu svedoče brojni arheološki nalazi otkriveni u Aleksincu i njegovoj okolini. U antičko doba bio je u sastavu rimske provincije Gornja Mezija i kroz njega je prolazio čuveni rimski vojni put Via militaris. U srednjem veku je bio u sastavu države Nemanjića, a zatim kjneza Lazara. Turci su ga zauzeli 1427. godine. Ime Aleksinac prvi put se pominje 1516. u turskom defteru grada Kruševca. O nastanku imena postoji više predanja, ali je, slažu se istoričari, najverovatnije ono koje govori da naziv Aleksinac potiče od nekog Alekse koji je tu imao nadaleko čuven han. - kafanu. Aleksinac je od Turaka prvi put oslobođen u Prvom srpskom ustanku 1806. godine kada je bio poprište čuvenog Boja na Deligradu u kome su srpski ustanici odneli veliku pobedu nad znatno brojnijom turskom vojskom. Nakon Drugog srpskog ustanka 1815. godine, Aleksinac ne ulazi u sastav Srbije kneza Miloša. Sa još šest nahija oslobođenih u Prtvom srpskom ustanku ostaje u sastavu Turske. Ovih šest "otrgnutih nahija" knez Miloš uspeva Srbiji da vrati nakon 1830. godine, što Turci prihvataju hatišerifom izdatim krajem 1833. godine. Tada je Aleksinac postao značajno pogranično mesto Srbije, oko 10 kilometara udaljeno od granice sa Turskom.

U periodu od 1833. do 1876. godine, Aleksinac doživljava veliki društveni i ekonomski razvoj. U njemu je odmah po oslobođenju od Turaka formirana carinarnica, karantin, okružni sud, poštanska stanica koja je imala evropski značaj, sagrađena je crkva i otvorena škola, 1855. je uvedena telegrafska linija sa Beogradom, tada prva u Srbiji. Broj stanovnika se u ovom periodu nekoliko puta povećao. Aleksinac je postao značajno tranzitno i prometno mesto Srbije. Godine 1865. bilo je 230 varoških dućana i 36 varoških mehana. Prva fabrika u Aleksincu otvorena je 1865. godine kada je Johan Apel pokrenuo pivaru. Intenzivan razvoj grada biva usporen nakon srpsko-turskih ratova 1876-1878. godine, kada je Srbija oslobodila još četiri okruga; Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički. Aleksinac tada prestaje da bude pogranični grad i gubi na značaju. Veliki doprinos srpskoj pobedi u ovim ratovima dali su Aleksinčani, kao i brojni dobrovoljci iz pojedinih evropskih zemalja, među njima najviše Rusa. Najslavnije ime među ruskim dobrovoljcima bio je pukovnik Nikolaj Rajevski koji je poginuo kod Adrovca. Ličnost pukovnika Rajevskog poslužila je ruskom književniku Lavu Tolstoju za oblikovanje lika Vronskog u romanu Ana Karenjina.

paunpress