Zdravo Gost, ako čitate ovo, to znači da niste registrovani. Kliknite ovde da se registrujete u nekoliko jednostavnih koraka, uživaćete u svim odlikama našeg Foruma. Imajte na umu da su zabranjeni nepristojni ili besmisleni nikovi (bez brojeva ili slova nasumice).
Rezultati 1 do 2 od 2

Tema: Desanka Maksimović

  1. Font Size
    #1
    Super Moderator maja11 avatar Serbia

    Datum registracije
    20.11.2019
    Pol
    Zensko
    Poruke
    5.192
    Hvala Thanks Given 
    50
    Hvala Thanks Received 
    846
    Thanked in
    614 Posts

    Post Desanka Maksimović

    Desanka Maksimović (Rabrovica (Divci) kod Valjeva, 16. maj 1898 — Beograd, 11. februar 1993) je bila srpska pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti.

    Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova. Nije imala dece.

    Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.

    Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.

    Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi.

    Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.

    U četvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.

    Književna dela
    Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

    Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.

    Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.

    Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“[1] – pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata.

    Najznačajnija dela Desanke Maksimović su:

    Pesme (1924)
    Vrt detinjstva, pesme (1927)
    Zeleni vitez, pesme (1930)
    Ludilo srca, pripovetke (1931)
    Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943)
    Gozba na livadi, pesme (1932)
    Kako oni žive, priče (1935)
    Nove pesme (1936)
    Raspevane priče (1938)
    Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942)
    Šarena torbica, dečje pesme (1943)
    Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945)
    Pesnik i zavičaj, pesme (1945)
    Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949)
    Samoglasnici A, E, I, O, U (1949)
    Otadžbino, tu sam (1951)
    Strašna igra, priče (1950)
    Vetrova uspavanka (1953)
    Otvoren prozor, roman (1954)
    Prolećni sastanak (1954)
    Miris zemlje, izabrane pesme (1955)
    Bajka o Kratkovečnoj (1957)
    Ako je verovati mojoj baki, priče (1959)
    Zarobljenik snova (1960)
    Govori tiho, pesme (1961)
    Prolećni sastanak (1961)
    Patuljkova tajna, priče (1963)
    Ptice na česmi, pesme (1963)
    Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964)
    Hoću da se radujem, priče (1965)
    Đačko srce (1966)
    Izvolite na izložbu dece slikara (1966)
    Pradevojčica, roman (1970)
    Na šesnaesti rođendan, pesme (1970)
    Praznici putovanja, putopisi (1972)
    Nemam više vremena, pesme (1973)
    Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976)
    Pesme iz Norveške (1976)
    Bajke za decu (1977)
    Ničija zemlja (1979)
    Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983)
    Međaši sećanja, pesme (1983)
    Slovo o ljubavi, pesme (1983)
    Pamtiću sve (1989)
    Nebeski razboj (1991)
    Ozon zavičaja (1991)
    Zovina svirala (1992)
    Poezija
    Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima. Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu.

    Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

    U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije.

    Priznanja
    Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje“ (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva.

    Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja“ na konkursu časopisa „Misao“.

    Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gde je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola“, kako ju je narod tokom vremena prozvao.

    Godine 1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac“ makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa Uneskom[2]. Nagrada se dodeljuje jednom pesniku godišnje za celokupan životni rad.

    U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine. Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom.

    Dana 12. februara 1993. Vlada Srbije je donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleži osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodeljuje nagradu „Desanka Maksimović“. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije[3]. Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka“.

    Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini[traži se izvor od 09. 2009.].

    Dana 23. avgusta 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku[4].

    U selu Bogoštica kod Krupnja 2013. godine otvoren je Dom srpske poezije „Desanka Maskimović“ u sastavu novoizgrađenog Manastira Svete Trojeručice Hilandarske.

     
     
  2.    OGLASI


  3. Font Size
    #2
    Super Moderator maja11 avatar Serbia

    Datum registracije
    20.11.2019
    Pol
    Zensko
    Poruke
    5.192
    Hvala Thanks Given 
    50
    Hvala Thanks Received 
    846
    Thanked in
    614 Posts

    Podrazumevano Odg: Desanka Maksimović

    Dušu mi pokloni

    Dušu mi pokloni.
    Mene rastužuju ti krvi požari
    što iza sebe ostavljaju pepelište,
    te oluje što nište
    ženina snevanja blaga.
    Dušu mi pokloni,
    u ljubavi ja bih htela
    do u večna vremena
    da sve ostavlja traga.

    Dušu mi pokloni.
    Meni je malo taj trnutak zaborava,
    to nestrpljivo krvi htenje.
    Dušu mi, dušu pokloni,
    od iskoni u meni spava
    čežnja plamena za večnim,
    za ljubavi trajanjem
    i uznesenjem.

    Ja sam žena i ne čeznem samo
    za vrelim ljubavničkim bdenjem
    posle kojeg duša pada;
    htela bih u zagrljaju da doživim
    svetle snove
    i pijanstvo onog mutnog sklada
    što ljubav se zove.

    Htela bih da se ne izgubi
    nijedan naš trenutak
    da svaka naša milošta se stvori
    u kakav život, pa ma malen bio
    kao grumen večitog zlata,
    da mi duša blista posle zagrljaja
    kao julska nebesa zvezdama krcata.

    Dušu mi pokloni.
    Pričaj mi svoje snove u tami,
    pričaj mi detinjstva sećanja.
    Želi i ti da budeš uza me
    do poslednjeg dana.
    Dušu mi pokloni i zadnju joj
    česticu svaku
    i najlakši dašak svaki
    njenog bezdana.

    O daj mi svojih suza,
    noćnih nejasnih muka,
    pričaj šta srce ti najčešće sanja.
    Drhti od iznenadnog zvuka
    moga koraka i glasa.
    Želi i ti u mom zagrljaju
    da i posle smrti časa
    ostanu ti na mene sećanja.

     
     

Informacije teme

Korisnici koji pretražuju ovu temu

Trenutno je 1 korisnik(a) koji pretražuje(u) ovu temu. (Članova: 0 - Gostiju: 1)

Bookmarks

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi ne možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke
  •  

Prijatelji Sajta