Nemački lovački terijer: Hrabar i živahan lovac

[Samo registrovani korisnici mogu videti linkove. ]

Ovo je hrabar i srčan pas, snažan, poprilično živahan. Nisu najpogodniji za držanje u stanu, više im prijaju kuća i dvorište. Lovci koji su vlasnici nemačkih lovačkih terijera su puni priča o njihovoj hrabrosti.

Tekst: Kinološka akademija; Foto: Shutterstock

Jedna od veoma popularnih lovačkih rasa u Srbiji je nemački lovački terijer. Prema podacima Kinološkog saveza Srbije, shodno broju štenaca rođenih prošle godine, ova rasa po popularnosti u našoj zemlji zauzima visoko šesto mesto.

Nemački lovački terijer je lovački pas za rad iznad i ispod zemlje, i za glasno gonjenje, za rad na krvavom tragu i za donošenje lagane divljači. Osobina kojom se naročito ističe je hrabrost. Lovci koji su vlasnici nemačkih lovačkih terijera su puni priča o njihovoj hrabrosti.

Karakter

Nemački lovački terijer je hrabar i srčan pas, snažan, spreman za akciju, izdržljiv i vitalan. Psi ove rase poprilično su živahni i potrebna im je svakodnevna fizička aktivnost. Imaju veoma izražene lovačke nagone. Sa drugim životinjama u domaćinstvu često mogu doći u konfliktne situacije, mada se pravilnom i odgovarajućom obukom od malih nogu ovakve situacije mogu preduprediti. Nisu psi koji su najpogodniji za držanje u stanu, više ima prijaju kuća i dvorište.

Poreklo

Rasa je nastala u Nemačkoj, a sam početak njenog stvaranja dosta je teško odrediti. Prvi zapisi o nemačkom lovačkom terijeru potiču iz 15. veka, tačnije iz 1485. godine, kada se pominju mali psi koji služe za lov na divlje životinje pod zemljom. Ovi psi su se koristili za lov na lisice i jazavce. Prema opisima kako se s njima lovilo, zadatak ovih terijera je bio da se zavuku ispod zemlje i da uhvate divljač. To znači da terijer drži divlju životinju u jednom delu jame, dok je lovci ne iskopaju odozgo. Boja ovog terijera je obično biča crna sa riđesmeđim paležom, riđesmeđom njuškom i mrljama iste boje iznad očiju, a bile su prisutne i bele mrlje.

Razvoj rase

Razvoj nemačkog lovačkog terijera kakvog danas poznajemo u uskoj je vezi sa početkom uzgoja foksterijera u Nemačkoj. Oko 1880. godine dolazi do uvoza prvih kratkodlakih foksterijera iz Engleske u Nemačku. Međutim, tek pred početak Prvog svetskog rata jedan mali krug lovaca iz južne i zapadne Nemačke počinje da odgaja foksterijere koje koristi isključivo za lov. Psi koji su korišćeni u lovu po svom izgledu razlikovali su se od izložbenih foksterijera.

Nakon završetka rata stvorila je se jedna grupa lovaca u Južnoj Nemačkoj koja je, za razliku od odgajivača izložbenih foksterijera, želela da uzgaja pse upotrebljive u lovu. Među južnonemačkim lovcima koji su odgajali foksterijere za lov posebno su se izdvajali Rudolf Fris (Rudolf Fries), Vater Cangenberg (Watter Zangenberg) i Karl-Erih Grunevald (Carl-Erich Grunewald). Tri pomenuta gospodina su imala jedan zajednički cilj – da dobiju jednog lovačkog crno-riđeg jamara, što su i propagirali u svakoj prilici. S vremenom je došlo i do potpunog razilaženja sa odgajivačima izložbenih foksterijera. Negde baš u to vreme sasvim slučajno, dr Hek Hagenbek (Heck Hagenbeck) poklonio je Valteru Cangenbergu četiri crno-riđa terijera, koji su navodno poticali iz čisto odgojenog legla foksterijera.

Odgajanje

Ova četiri psa su označena kao prvi nemački lovački terijeri. Po boji uopšte nisu imali ništa slično sa današnjim foksterijerima. Ta četiri psa, Werwolf, Rauhgraf, Morla i Migra, ukrštana su na imanju Cangenberga sa njegovim najkvalitetnijim foksterijerima

Ubrzo se ispostavilo da odgajanje ne ide u onom pravcu kojim bi trebalo da ide. Problema je bilo više, ali jedan od najvećih je taj što je dobijeno mnogo šarenih i neotpornih pasa. Bez obzira na to što je taj početak bio relativno traljav, u lovačkim krugovima se pročula priča o stvaranju nove lovačke rase pasa. Za ovo „osnivanje rase” čuo je dr Herbert Lakner (Herbert Lackner), veliki lovac i odgajivač pasa. Pošto je on upravo u to vreme nastojao da odgoji „nemačkog lovačkog šnaucera”, zainteresovala ga je cela priča i stupio je u kontakt sa gore navedenim odgajivačima i lovcima. Od tog momenta se prate pravi počeci rase nemačkog lovačkog terijera, onakvog kakav je i danas. Dr Lakneru se izuzetno svidela ideja o stvaranju jedne ovakve pasmine, ali daljim ukrštanjem isključivo s rasama terijera, tako da je „lovački šnaucer” time potpuno zaboravljen. Posle nekoliko vrlo detaljnih razgovora, Fris, Cangenberg i Grunevald su zaključili da je kucnuo čas da se osnuje udruženje pod imenom „Klub nemačkih lovačkih terijera”. Klub je osnovan 1924, a registrovan kao udruženje 1926, sa sedištem u Minhenu. Prvi predsednik je bio Rudolf Fris. U klub se odmah učlanio veliki broj lovaca. Pošto je dr Lakner konačno krenuo u stvaranje nove rase, prvo što ga je interesovalo, a oko čega se dvoumio, jeste pravo i istinito poreklo prva četiri crno-riđa terijera.

Željene osobine

Počela su ukrštanja sa velškim i staroengleskim terijerom, što je ubrzo dalo dobre rezultate i dobijeni su psi sa izgledom i radnim osobinama koje su odgajivači želeli. Izuzetno brzo je počela da nestaje sivo-bela foksterijerska boja, a lovačke osobine su iz godine u godinu bivale sve kvalitetnije. Samim tim, javljalo se sve više odgajivača i ljubitelja koji su ulagali mnogo rada i truda da bi unapredili rasu u svakom pogledu.

Dve struje

Između ostalog, došlo je i do pojave dveju struja kad je reč o cilju odgoja nemačkog lovačkog terijera. Prvu struju su predstavljali dr Lakner i Karl-Erih Grunevald, koji su težili da dobiju višestruko korisnog lovačkog psa, za upotrebu ispod i iznad zemlje, dok je Rudolf Fris želeo da nemački lovački terijer bude isključivo oštri jamar i pas za lov divljih svinja.

Izvrstan lovac

Odgajivači nemačkih lovačkih terijera su nepokolebljivo išli svojim putem da naprave nezamenljivog psa za lov ispod i iznad zemlje. Stvaran je lovački pas za lov na lisice, jazavce, divlje svinje, pas tragač i pas za rad u vodi. Samo psi koji su položili proveru radnih sposobnosti su korišćeni u daljem uzgoju. Cilj nije bilo kvantitet pasa ove rase, već njihov kvalitet. Težilo se čvrstom psu kratke dlake i srednje veličine.

Izgled

Glava nemačkih lovačkih terijera je izdužena, donekle klinastog oblika, i nije špicasta. Vrat im je snažan, grudi duboke, ali ne preširoke. Njihova dlaka je gusta i oštra. Osnovna boja dlake je crna, crno-siva ili tamnobraon sa braon-crveno-žutim svetlijim oznakama.

ČINJENICE

Nemački lovački terijeri su dosta vitalni i zdravi psi, kod kojih nisu zabeleženi veći zdravstveni problemi. Poseduju visok stepen tolerancije na bol. Vrlo su česte povrede tokom lova i kontakta sa divljim životinjama.

Visina: 33 – 44 cm je visina mužjaka; 33 – 40 cm visoke su ženke

Težina: 9 – 10 kg teže mužjaci; 7,5 – 8,5 kg teške su ženke

Vek: 10 – 12 godina im je prosečan životni vek

Rasa

Iako rasu Nemački kinološki savez nije odmah priznao, klub je počeo da vodi rodovnu knjigu. Prva rodovna knjiga izašla je 1932. godine, i u njoj je zavedeno 28 pasa. Godine 1933. bila su zavedena 72, a 1934. već 122 psa. Tokom narednih godina broj upisanih pasa se povećavao, da bi pred početak Drugog svetskog rata bilo upisano skoro 3.000 pasa u rodovnu kjnigu. Tokom rata rad kluba je zamro i ponovo se pokreće tek 1947. godine.

petmagazine