Zdravo Gost, ako čitate ovo, to znači da niste registrovani. Kliknite ovde da se registrujete u nekoliko jednostavnih koraka, uživaćete u svim odlikama našeg Foruma. Imajte na umu da su zabranjeni nepristojni ili besmisleni nikovi (bez brojeva ili slova nasumice).
Rezultati 1 do 3 od 3

Tema: Miodrag Mica Popovic

  1. Font Size
    #1
    Super Moderator maja11 avatar Serbia

    Datum registracije
    20.11.2019
    Pol
    Zensko
    Poruke
    5.192
    Hvala Thanks Given 
    50
    Hvala Thanks Received 
    846
    Thanked in
    614 Posts

    Post Miodrag Mica Popovic

    Miodrag Mića Popović

    [Samo registrovani korisnici mogu videti linkove. ]

    Miodrag Mića Popović (Loznica, 12.06.1923 — Beograd, 22.12.1996), akademik, slikar, likovni kritičar, pisac i filmski režiser.


    BIOGRAFIJA

    Slikar i akademik, ali i scenograf, reditelj i književnik — Mića Popović, rođen je u Loznici, 12. juna 1923. godine, od roditelja Tome i Dane. Otac je bio učitelj i poticao je iz ugledne svešteničke porodice, a majka iz trgovačke porodice Čvorić. Sem Miće, imali su i sina Aleksandra. Porodica je živela u Loznici i Banji Koviljači do 1927. godine, kada se preselila u Beograd, na Savinac, gde je Mića, 1933, završio osnovnu školu.

    Upisao se, potom, u Treću mušku gimnaziju u Beogradu. Pošto je sa sobom već tada raščistio da će biti samo slikar, redovne školske obaveze nisu ga posebno zanimale i bio je osrednji đak. Učitelji crtanja bili su mu vajari Risto Stijović i Dejan Bogdanović. Jedno vreme je bio član Uprave Školske literarne družine Javor.

    Gimnaziju je završio 1941. godine.

    Prvi put je izlagao na XIII jesenjoj izložbi u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić", 1940. godine, kada su mu primljena sva tri rada. Upoznao je Petra Lubardu, Mila Milunovića, Zoru Petrović i Stevu Bodnarova. Neprestano crta, a za njegove radove se posebno zainteresovala Jelena Lubarda, likovni kritičar.

    Početkom rata, otac Toma je odveden u nemačko zarobljeništvo, pa je Mića ostao sam sa majkom i mlađim bratom. Da bi prehranio porodicu, radio je kao zidar, kasir i konobar. I majka Dana se snalazila kako je znala i umela — po selima oko Beograda trampila je stare stvari za mast i brašno. Mića se nije libio ni druženja sa nekim kockarima, švercerima i probisvetima, kojih se vazda nakupilo u okupiranom Beogradu. Ali je, istovremeno, konstantno crtao, slikao i vodio dnevnik.

    U kasnu jesen 1942, odveden je u Nedićevu Nacionalnu službu, prvo u Bogosavac kod Šapca, a zatim u Brzan kod Kragujevca. U Brzanu je navukao neku tešku bolest i jedva živu glavu izvukao. Posle nekoliko operacija u kragujevačkoj Bolnici, vratio se u Beograd, početkom 1943. godine, izmučen i iscrpljen. Jedva se malo oporavio, a već je bio pozvan u Obaveznu službu. Obreo se u lageru Franken, između Bora i Žagubice, gde su gradili "neki besmislen i nepotreban put". Tu se nagledao svega i svačega. Posle tri meseca, upućen je u lager u Borski rudnik, gde je bio pravi pakao. Radilo se duboko pod zemljom, a dnevna norma je bila tri vagoneta iskopane rude. Nenaviknut na teške fizičke poslove, teško bi se izvukao da mu drugovi nisu pomagali. Vratio se u Beograd u decembru 1943, izmučen, gorak i iscrpljen.

    Boravio je u Beogradu do maja 1944. godine i slikao.

    Po oslobođenju Beograda, kad je obnarodovana opšta mobilizacija, zaslugom Branka Šotre, Mića je raspoređen u Propagandno odeljenje II armije u Zvornik. U novembru 1944, došao je u Beograd, na skupštinu likovnih umetnika, koju je sazvao Branko Šotra. Uvodni referat o socijalističkom realizmu imao je Radovan Zogović, jedan od vodećih ideologa toga vremena. Kako se nije slagao sa nekim stavovima iznetim u referatu, Mića je javno reagovao. U svojoj diskusiji rekao je, pored ostalog, da o slikarstvu ne treba da govori jedan književnik, a pojedine delove Zogovićevog referata nazvao je već viđenom lakirovkom.

    Potom se Mića vratio u jedinicu, gde je čuo da su Nemci likvidirali neke napredno opredeljene zarobljenike, među njima i njegovog oca. Mada se kasnije ispostavilo da je ova informacija netačna, on je odmah, od Koče Popovića, energično zatražio da bude upućen na front. Želja mu je nerado ispunjena i upućen je u 45. srpsku udarnu brigadu, gde je šef Propagandnog odseka bio Stojan Ćelić. Ovaj mu je predložio da ostane u Propagandnom odseku, kako bi se fizički oporavio, ali je Mića to odbio.

    Ratovao je u dolini Spreče, gde je i ranjen prilikom drugog oslobađanja Gračanice. U brigadnoj bolnici, gde su mu vadili geler iz noge, upoznao je Žiku Stojkovića, bolničkog komesara, s kojim će ostati u trajnom prijateljstvu.

    Čim se oporavio, vratio se na front. Učestvovao je u mnogim borbama i sa Brigadom stigao čak do Austrije. Kraj rata zatekao ga je u Lajbnicu. U tih nekolijko meseci ratovanja, primljen je u SKOJ i KPJ. Kad je 45. srpska udarna brigada prebačena u Beli Manastir, bio je angažovan u Klubu — na pripremi zidnih novina, držao je prigodna predavanja i tumačio aktuelne političke programe. Zatim su ga pozvali u Beograd, gde je upućen da radi na dekorisanju Doma Sovjetske armije. Tu je upoznao Petra Omčikusa i Miletu Andrejevića.

    U novim, mirnodopskim uslovima, u periodu obnove i izgradnje zemlje, vrlo brzo se suočio sa pojavama koje nije mogao razumeti. Nevičan da odvoji suštinsko od nebitnog, brz, razočaran i demoralisan, piše pismo prijatelju iz jedinice, u kome iznosi niz negativnosti na račun naših oficira, svoje Brigade i Armije u celini. No, pismo je dospelo u ruke jednom oficiru OZNE, pa je Mića hitno pozvan nazad u jedinicu, izbačen iz Partije, uhapšen i sproveden u istražni zatvor, gde je proveo četiri meseca. Vojni sud u Somboru docnije ga je osudio na dve godine zatvora, ali je odmah bio amnestiran i demobilisan. Vratio se u Beograd u rano proleće 1946. godine.

    Iste godine, upisao se na Likovnu akademiju. Bio je u klasi Ivana Tabakovića, zajedno sa Batom Mihajlovićem, Petrom Omčikusom, Kosom Bokšan, Ljubinkom Jovanović, Verom Božičković i Miletom Andrejevićem. Među kolegama je imao najduži slikarski staž, pa se odvažio da pošalje dve slike na Treću izložbu ULUS-a, u jesen 1946. godine. Prema ocenama kritičara, njegove slike su se utopile u "opšte sivilo osrednjeg i nemaštovitog slikarstva".

    Mićine studije nisu dugo trajale. Nemirni duh vodio ga je u nove avanture i probleme. Ideja o Zadarskoj Grupi ponikla je 1946. godine, među studentima Tabakovićeve klase. Prvo su Petar Ončikus i Mića Popović obišli neka mesta na Jadranu i definitivno se opredelili za Zadar, gde su pronašli najbolje uslove za rad likovne grupe. Ovde su, od opštinskih vlasti, dobili na korišćenje jednu polusrušenu kuću na gradskoj periferiji i bonove za hleb. Tako je, u aprilu 1947, započela rad ova mala likovna komuna, koju su činili: Bata Mihajlović, Borislav Mihajlović Mihiz, Mića Popović, Petar Omčikus, Mileta Andrejević, Bora Grujić, Ljubinka Jovanović, Vera Božičković i Kosa Bokšan. U Zadru su ostali četiri meseca, slikali bez predaha i razmenjivali iskustva. U Beograd su se vratili sa brdom slika, crteža, zabeleški i dnevnika; Mihiz sa zbirkom najboljih pesama. Odmah su otišli na radnu akciju.

    Na jesen ih je čekalo neprijatno iznenađenje. Zbog nediscipline i drugih ogrešenja, svi su izbačeni sa Akademije. Na intervenciju ministra kulture Mitre Mitrović, ubrzo su svi vraćeni, sem Miće, kome je pristup Akademiji bio trajno zabranjen. Rektor Akademije, vajar Sreten Stojanović, gotovo cinično se obratio Mići: "Ti toliko znaš, da više ne moraš ništa ni da učiš!"

    Od tada je Mića imao posebnu privilegiju. Profesor Tabaković je, svakog dana, svraćao njegovoj kući, u Zorinu 6, da mu pomogne i da ga uputi; da koriguje crtež ili sliku.

    Zadarsku grupu represalije nisu rasturile. Naprotiv. Nastavili su da rade u istom duhu, smatrajući da slika mora da sadrži tri osnovna elementa: doživljaj, istinu i jednostavnost. Neke od njih je život zauvek spojio.

    Boreći se protiv krutih normi socrealizma u prvim posleratnim godinama, Mića se zalagao za poetski realizam, koji je, za većinu mlađih slobodoumnijih slikara, kao pravac i usmerenje, mogao biti prihvatljiv. Sam Mića je, kasnije, uslovno prihvatio ocenu jednog nemačkog kritičara, koji je ceo njegov likovni život nazvao mukotrpnim putem od realizma do realizma.

    Danas bi se moglo reći da su posleratne političke i kulturne stege iznedrile grupu mladih intelektualaca, mahom studenata, demokratske i oportunističke orijentacije. Sastajali su se u velikoj sobi, u Siminoj 9 a, u kojoj su stanovali studenti Vojislav Đurić i Borislav Mihajlović Mihiz. Pored ove dvojice, grupu su činili: Mića Popović, Dejan Medaković, Mirko Borota, Voja Korać, Stojan Subotin, Vlada Medak, Mihailo Đurić, Dobrica Ćosić, Pavle Ivić, Petar Omčikus, Bata Mihajlović... Kako Mića kaže, iz ove grupe proisteklo je "pet ili šest akademika".

    Kasnije su se sastajali i kod Miće Popovića na Savincu, Pavla Ivića na Pašinom brdu i Isidore Sekulić na Topčiderskom brdu.

    Član je ULUS od 1948. godine.

    Godine 1949, Mića se oženio koleginicom, Brčankom, Verom Božičković, akademskim slikarem. Ceo život posvetila je Mići, svesno žrtvujući svoju karijeru. Ostala je nedorečena i u njegovoj senci. Posle Mićine smrti, znala je da kaže da je proživeo život kao junak iz nekog romana; da je imao "neku auru... nešto ubedljivo i fascinantno"; pa u šali dodaje da je Mića bio malo "razbarušen" kad su se upoznali, ali je ona uspela da ga dovede u red. Za Miću je još govorila da je "uvek bio nešto kriv, ali činjenica je da je i pravio ispade". I dodaje: "Mića je zaista bio izuzetan, a ja sam mu se divila... Bio mi je ideal".

    Godine 1963, Mići i Veri rodio se sin Jovan.

    Vera je, 1992. godine, poklonila Loznici, rodnom gradu svog supruga, vredna slikarska dela.

    Umrla je u Beogradu, 2002. godine.

    Prvu samostalnu izložbu Mića je imao 24. septembra 1950. godine, u Paviljonu na Kalemegdanu, kada je izložio čak 160 svojih radova. Za izložbu se odvažio zbog posticaja i podrške prijatelja iz Simine 9 a i, posebno, profesora Tabakovića, koji mu je pomagao i pri izboru slika. U katalogu izložbe, Mića je štampao svoj programski tekst. Poseta publike "je bila zapanjujuća, a kritika više nego pozitivna". Mića, koji je tada imao 27 godina, ovu izložbu je doživeo "kao jednu veliku pobedu".

    Posle izložbe na Kalemegdanu, na kojoj je prodao nekoliko slika, na intervenciju Isidore Sekulić, od Ministarstva kulture dobio je stipendiju od 60.000 starih franaka mesečno. Pošto se u Beogradu tada od slikarstva nije moglo živeti, sa tromesečnom stipendijom i mršavim honorarom, odvažio se da krene u Pariz, koji je, kao magnet, privlačio mlade slikare. U Parizu će boraviti u više navrata. U prvo vreme, stanovao je u Hotelu "Atina", a dobio je i atelje na korišćenje. Povezao se sa galeristom Helebrantom i uspevao da sastavlja kraj s krajem.

    O svom pariskom periodu, Mića je govorio da je bio "matiran" modernom umetnošću: "Ja sam... nastavio sebe da tražim. I bio sam potpuno svestan da sebe nisam našao". Zapravo, lutao je od ekspresionizma, do stila inspirisanog našim srednjevekovnim freskama.

    Kada je u Parizu, 1956. godine, ostao bez ateljea, Helebrant mu je omogućio ugodan boravak na ostrvu Brea u Bretanji. Tu je, u predivnoj prirodi, crtao, slikao i uživao, zajedno sa suprugom Verom.

    U Parizu se uglavnom družio sa našim slikarima i prijateljima: Batom Mihajlovićem, Petrom Omčikusom i Miletom Andrejevićem, ali mu je najviše značilo druženje sa fascinantnim Markom Čelebonovićem.

    Početkom maja 1952. godine, u Muzeju Vuka i Dositeja u Beogradu, priredio je izložbu pod nazivom Selo Nepričava, na kojoj je izložio 17 slika. Izložba je, iste godine, preneta u Galeriju Barbizon u Parizu. Za ovu izložbu Mića kaže da je bila jedan njegov "kratak izlet u folklor".


     
     
  2.    OGLASI


  3. Font Size
    #2
    Super Moderator maja11 avatar Serbia

    Datum registracije
    20.11.2019
    Pol
    Zensko
    Poruke
    5.192
    Hvala Thanks Given 
    50
    Hvala Thanks Received 
    846
    Thanked in
    614 Posts

    Podrazumevano Odg: Miodrag Mica Popovic

    Mića se veoma rano vezao za pozorišnu umetnost. Premijerom drame Semjuela Beketa Čekajući Godoa, 17. decembra 1956. godine, rođen je Atelje 212. Ista predstava, sa istom glumačkom ekipom, pripremana je i dve godine ranije, u Beogradskom dramskom pozorištu, ali nije doživela svoju premijeru pošto je bila zabranjena. Održana je samo jedna zatvorena proba, na koju su se nekako prošvercovali neki važni ljudi iz kulture ondašnjeg Beograda.

    No, kad god je nešto klizavo i problematično, tu se nađe Mića. Neko vreme posle "sudbonosne" probe u BDP, zabranjena predstava Čekajući Godoa odigrana je u njegovom velikom ateljeu na Starom sajmištu. Prema dnevničkim podacima režisera predstave Vasilija Popovića, bilo je to 31. maja 1954. godine. Scenografiju su, očigledno na brzinu, uradili Mario Maskareli i Mića Popović, a igrali su Ljuba Tadić, Bata Paskaljević, Rade Marković, Mića Tomić i Ratislav Jović. Na predstavi se okupio, kako se to kaže, "ceo Beograd". Mića nije ni slutio kakvim se sve rizicima izlaže. Tek kasnije, njemu i Mihizu, Milovan Đilas je rekao da su mogli biti jednostavno uništeni.

    U februaru 1955, u Umetničkom paviljonu na Kalemegdanu, priredio je izložbu Od magle, od kostiju, sa 50 slika. Iste godine, izložba je preneta u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dok je u Beogradu, i od kritike i od publike, bila veoma dobro primljena, u Zagrebu je, posebno od kritike, bila, "dočekana na nož". Kasnije je Mića samokritički znao da kaže da je zagrebačka kritika "bila mnogo više u pravu nego beogradska".

    U novembru 1960, priredio je samostalnu izložbu u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu. Pored starijih, ovde je prikazao i prve enformel slike, stavljajući do znanja da ulazi u novu slikarsku fazu. Kasnije je objašnjavao da je enformel bio zapravo jedan pokret koji se pobunio protiv socijalističkog etatizma. Za Mićine enformel slike, Radomir Konstantinović je rekao da se "obnavljaju dok ih gledate... i u tome se nalazi njihova čudesna moć".

    Izložba Slikarstvo prizora, koja je otvorena u maju 1971. godine u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, sa 35 slika, nagoveštava novu fazu u Mićinom slikarstvu. On sam ocenjuje da je njegov rad u sedmoj deceniji prošlog veka bio i haotičan i logičan. Jer, silno je želeo da se vrati figuralnom slikarstvu, a sa enformelom još nije raskinuo sve veze. Mada se u životu okušao u raznim oblastima društvenog stvaralaštva, sebe je uvek smatrao prevashodno slikarem. Tumačeći, na svoj način, slikarstvo prizora, Mića kaže: "Imao sam silnu želju da napravim figuru koja bi se pokrenula. I to sam pokušao da učinim na taj način što sam uveo treću dimenziju i simultane portrete". I sam priznaje da to danas deluje neobično i romantično.

    U svom dugom slikarskom veku, Mića je uradio preko 10.000 slika i nekoliko hiljada crteža. Za svaku ozbiljniju sliku pravio je više crteža. Na jednoj slici je, po sopstvenom priznanju, radio prilično dugo, oko mesec dana. Smatrao je da ona nikad nije definitivno završena, da se uvek može dograđivati.

    Velika Mićina samostalna izložba, koja je, 1974. godine, bila postavljena u Kulturnom centru Beograda, zabranjena je neposredno pred otvaranje. Tako je došao u direktan sukob sa ondašnjim vlastima i režimom. O tome će Mića kasnije reći: "Lično, ja nisam mislio, ni tada ni posle, da je ta izložba bila toliko kritična da bi morala biti zabranjena. Međutim, osećao sam da su je ljudi tako prihvatili."

    Ipak, za dopisnog člana SANU Mića je izabran 1978, a za redovnog 1984. godine. Status akademika ovako je objašnjavao: "Ja sam prijem u Akademiju doživeo kao višestruko priznanje, ne samo svom umetničkom radu, nego i... društvenom, slobodarskom i bundžijskom ponašanju".

    Konačno, od većih i reprezentativnijih, pominjemo i samostalnu izložbu u Galeriji SANU, 1980. godine, koja je imala čak 500.000 gledalaca. Mića kaže da je to "bio svojevrsni referendum o tome šta umetnost treba i šta može da znači".

    Mada je bio nestranačka ličnost, povremeno se uključivao u politički život zemlje, posebno u burnim poslednjim decenijama 20. stoleća. Bio je član Krunskog saveta i ubeđeni karađorđevićevac.

    Samostalne izložbe je imao u gradovima: Beograd (1950, 1952, 1955, 1957, 1960, 1963, 1971, 1973, 1974, 1982. i 1983.), Pariz (1953. i 1958.), Zagreb (1956. i1979.), Zrenjanin (1972), Niš (1972), Berlin (1975. 1977.), Dubrovnik (1976), Minhen (1976), Zemun (1976), Apatin (1977), Novi Sad (1977), Sombor (1978) i Skoplje (1978).

    Grupno je izlagao u sledećim gradovima: Beograd (1940, 1946—1949, 1953—1983), Pariz (1953, 1956, 1961. i 1971), Rijeka (1954, 1961, 1963. i 1976), Lion (1954), Marsej (1955), Bordo (1955), Nansi (1955), Mec (1955), Zagreb (1955, 1963, 1965. i 1983), Strazbur (1955), Štutgart (1955), Skoplje (1957, 1964. i 1972), Minhen (1958), Kairo (1960), Visbaden (1961), London (1961), Oslo (1961, 1962), Braunšvajg (1961), Koventri (1961, 1973), Esen (1961), Brajton (1961), Ahen (1961), Karlsrue (1961), Kragujevac (1961), Niš (1961, 1963. i 1971), Aleksandrija (1961, 1978), Kruševac (1962), Stokholm (1962), Senta (1962), Bombaj (1962), Ahmadabad (1962), Novi Sad ((1962, 1966, 1976, 1977. i 1979), Nju Delhi (1962), Bor (1962), Zaječar (1962), Rim (1962, 1964. i 1979), Slovenj Gradec (1962, 1966. i 1975), Vrnjačka Banja (1962), Subotica (1962, 1974), Zadar (1962), Venecija (1962, 1964), Maribor (1962), Sombor (1962, 1963, 1968, 1970, 1971, 1972, 1973. i 1976), Bari (1962), Subotica (1963), Bačka Topola (1963), Bečej (1963), Kikinda (1963), Zrenjanin (1963), Pan-čevo (1963), Njujork (1963, 1967. i 1983), Atina ((1963,1977), Solun (1963, 1977), Dubrovnik (1963), Novi Pazar (1963), Kosovska Mitrovica (1963), Priština (1963), Peć (1963), Prizren (1963), Gnjilane (1963), Faenca (1963), Bremen (1964), Vašington (1966), Frasno (1966), Denver (1966), Rovinj (1966, 1967, 1968, 1970, 1972, 1978. i 1979), Portland (1966), Poreč (1966), Andover (1966), Milvoki (1966), Moskva (1967, 1982), Montreal (1967), Čačak (1967, 1969. i 1970), Zadar (1968, 1970. i 1974), Kraljevo (1969), Banja Luka (1970, 1981), Ljubljana (1971), Sarajevo (1971, 1978. i 1983), Kragujevac (1971), Brno (1972), Zemun (1873, 1977), Budimpešta (1973, 1977), Meksiko Siti (1975), Gvadalahara (1975), Dortmund (1978), Berlin (1978, 1981), Nirnberg (1978), Brisel (1979), Luksenburg (1979) i Bukurešt (1980).

    Već je spomenuta Mićina sklonost ka pozorišnoj i filmskoj umetnosti. Kako prostor ne dozvoljava šire opservacije, ograničavamo se na šture faktografske podatke. Mića je režirao sledeće filmove:

    — "Čovek iz hrastove šume" (1964; uloge: Mija Aleksić, Tamara Miletić);
    — "Roj" (1966; uloge: Mira Stupica, Rade Marković);
    — "Hasanaginica" (1967; uloge: Milena Dravić, Relja Bašić);
    — "Delije" (1968; uloge: Jovan Janićijević, Bata Stojković);
    — "Burduš" 1970; uloge: Jovan Janićijević, Milan Srdoč).

    Iste, 1970. godine, po Mićinom scenariju, snimljen je film Prirodna granica, u režiji Mihaila Ilića. Igrali su Janez Vrhovec i Ljerka Draženović.

    Filmovi "Čovek iz hrastove šume" i "Delije" bili su zabranjeni za prikazivanje i "bunkerisani", a dobar deo ostalih doživeo je osudu i marginalizaciju, iz ideoloških razloga. Jednostavno, Mićini filmovi se nisu uklapali u sliku "poletnog marksističkog optimizma".

    U "Čoveku iz hrastove šume", glavni junak je četnik, koga su se i sami četnici odrekli, a "Delije" su priča o ratnim zavisnicima, koji i u miru nastavljaju da se igraju rata.

    Prema rečima dramaturga Jovana Popovića, Mićinog sina, "u centru svih njegovih priča nikada nije bila ideologija, već čovek, pojedinac, sa svojom dramom".

    Filmove je Mića snimao sa minimalnim budžetima; glumci su igrali bez honorara, a filmskih traka je katkad imao tek da može napraviti dva dubla.

    Film "Delije" je bio pozvan na Kanski festival, ali je Mići bilo zabranjeno da tamo učestvuje.

    Mićini filmovi su dugo bili pod cenzurom, van bioskopskih repertoara i nedostupni javnosti.

    Iz filmske umetnosti, Mića se povukao posle napada na tzv. crni filmski talas.

    Od filmskih stvaralaca, veoma je cenio Kurosavu i Tarkovskog.

    Scenografiju i kostime, u periodu od 1958. do 1983. godine, radio je za brojne pozorišne predstave i teatre, pre svega u Beogradu, ali i u Nišu i Skoplju.

    Kao čovek višestrukih interesovanja, ogledao se i u književnosti. Objavio je četiri knjige (jedan roman) i veliki broj eseja, kritika, scenarija, predgovora, kataloga, delova dnevnika i slično. Objavio je sledeće knjige:

    — "Sudari harmonije", Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1954;
    — "Izlet" (roman), Kosmos, Beograd, 1957;
    — "U ateljeu pred noć", Prosveta, Beograd, 1962;
    — "Ishodište slike", Nolit, Beograd, 1983:

    S obzirom na svoj društveni i politički renome, sasvim je razumljivo što zvaničnih nagrada i priznanja nije imao. Ali je zato, stručno-umetničkih bilo sasvim dovoljno:

    — Nagrada za slikarstvo na II oktobarskom salonu u Beogradu, 1961;
    — Nagrada Matice srpske za slikarstvo na izložbi "10 godina umetničkih kolonija u Vojvodini", Novi Sad, 1962;
    — Nagrada za slikarstvo na izložbi "Salon 63" na Rijeci, 1963;
    — Nagrada za slikarstvo na izložbi "Sedma decenija jugoslovenskog slikarstva", Sombor, 1968;
    — Zlatna plaketa ULUS-a na XLVIII izložbi ULUS-a, Beograd, 1969;
    — I nagrada na izložbi "Internacional art exhibition commited figurative art", Slovenj Gradec, 1975;
    — Otkupna nagrada na X Bienale internazionale d'arte, Campione d'Italia, Slovenj Gradec, 1976;
    — Nagrada na Internacionalnoj izložbi originalnog crteža, Rijeka, 1977;
    — Nagrada Zlatna batana na izložbi "Anale" u Rovinju, 1978;
    — Nagrada publike na izložbi "Kritičari su izabrali", Beograd, 1983.

    Umro je u Beogradu, 22. decembra 1996, 74. godini.

    .riznicasrpska.

     
     
  4. Font Size
    #3
    Super Moderator maja11 avatar Serbia

    Datum registracije
    20.11.2019
    Pol
    Zensko
    Poruke
    5.192
    Hvala Thanks Given 
    50
    Hvala Thanks Received 
    846
    Thanked in
    614 Posts

    Podrazumevano Odg: Miodrag Mica Popovic

    Autoportret u ateljeu, 1978.
    akrilik na platnu, 70 x 60 cm



    [Samo registrovani korisnici mogu videti linkove. ]

    Predeo iz Bavarske
    ulje na platnu


    [Samo registrovani korisnici mogu videti linkove. ]

     
     

Informacije teme

Korisnici koji pretražuju ovu temu

Trenutno je 1 korisnik(a) koji pretražuje(u) ovu temu. (Članova: 0 - Gostiju: 1)

Bookmarks

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi ne možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke
  •  

Prijatelji Sajta