Klima

Klima je srednja vrednost atmosferskih uslova (temperature, padavina, vetrova itd.) koji vladaju u jednom području tokom dužeg niza godina. Standardni period za definisanje prosečnog vremena date oblasti, prema Svetskoj meteorološkoj organizaciji (World Meteorological Organization), jeste 30 godina. Dva najvažnija elementa koja daju osnovne odlike klimi svake oblasti jesu temperatura vazduha i količina padavina. Klima je negde hladna, negde topla, negde umerena; ili pak suva ili vlažna. Kakva će biti klima nekog prostora zavisi od niza faktora (činilaca), a to su:

1) geografska širina,

2) raspored kopna i mora,

3) reljef,

4) vetar,

5) morske struje.

Navedeni geografski uslovi koji utiču na klimu nazivaju se klimatski faktori. Klimu, u najvećoj meri, određuje geografska širina, jer što je veća udaljenost od ekvatora to je manji ugao pod kojim padaju sunčevi zraci, zbog čega je i količina primljene toplote manja. Zato je u žarkom pojasu klima po pravilu topla, a prema polovima postaje sve hladnija. Osim geografske širine, na klimu znatno utiče i raspored kopna i mora. U blizini mora klima je vlažnija nego u unutrašnjosti kontinenta. More takođe deluje na ublažavanje temperaturnih razlika između različitih godišnjih doba. U primorju su, na primer, zime blage, a leta ne suviše topla, dok su u unutrašnjosti kontinenta zime oštre i hladne, a leta topla. Značajan klimatski faktor je i reljef: sa porastom nadmorske visine temperatura vazduha se smanjuje, a učestalost i količina padavina se povećavaju. Vetar i morske struje takođe deluju na vlažnost i temperaturu vazduha. Vetrovi koji duvaju sa mora na kopno donose vlažan vazduh u priobalje. Tople morske struje znatno zagrevaju vazduh u predelima kroz koje protiču.



Tipovi klime

Postoji pet osnovnih tipova klime:

1) tropska vlažna klima,

2) suva klima,

3) umereno topla klima,

4) umereno hladna klima,

5) hladna klima.

Tropsku vlažnu klimu odlikuju visoke temperature vazduha tokom cele godine. U predelima oko ekvatora tokom svih meseci padaju obilne kiše i ne razlikuju se pojedina godišnja doba. To su prostori bujne vegetacije u vlažnim tropskim šumama ili prašumama. U predelima koji su udaljenji od ekvatora razlikuju se vlažni i suvi period u toku godine, a ukupna količina padavina je takođe velika.

Suva klima vlada u predelima oko severnog i južnog povratnika. Na tim prostorima padavine su retke, a vegetacija oskudna. Posledica toga su velike razlike temperature vazduha između vrelih dana i veoma hladnih noći. U prostoru suve klime nalaze se najveće svetske pustinje.

Umereno topla klima odlikuje se jasnim razlikama između godišnjih doba. Temperature vazduha zavise od doba godine, a vlažnost od udaljenosti od mora i nadmorske visine. Prostori sa umereno toplom klimom su najpovoljniji za život ljudi i većinom su gusto naseljeni.

Umereno hladna klima takođe ima sva četiri godišnja doba, iako su prelazna doba (proleće i jesen) kratkotrajna i slabo izražena. Zime su duge i oštre. Taj tip klime javlja se pretežno u unutrašnjosti velikih kontinenata, na geografskim širinama između 40° i 66°. Na Zemljinoj južnoj polulopti gotovo da i nije zastupljen, jer na tim širinama nema velikih kopnenih masa.

Hladna klima je karakteristična za polarne i visokoplaninske predele. Na visokim planinama leto traje veoma kratko. U polarnim predelima temperature su više za vreme polarnog dana u odnosu na polarnu noć. Ipak, samo u blizini severnog i južnog polarnika se privremeno tope sneg i led u vreme letnje dugodnevice. U prostorima hladne klime vegetacija je oskudna ili je uopšte nema.



Podela klime

Prema nivou posmatranja, klima se deli na:

1) makroklimu – klima cele Zemlje ili nekog njenog velikog prostranstva, kao što je Sahara, Sibir ili Himalaji; važno je da data oblast bude dovoljno homogena (ujednačena), jer pri posmatranju makroklime cela oblast mora da se posmatra kao jedna celina;

2) mezoklimu – često se zove i lokalna klima, a odnosi se na manju oblast, koja i dalje predstavlja geografsku celinu (šuma, brdo, rečna dolina, močvara);

3) topoklimu – odnosi se na mali prostor koji se još može posmatrati kao geografska celina (manji grad, selo);

4) mikroklimu – odnosi se na sasvim malu oblast, kao što je poljoprivredno zemljište, deo šume ili vetrozaštitni pojas.



Klimatologija

Nauka koja proučava klimu naziva se klimatologija. Ona se bavi izučavanjem klime u dužim periodima, kao i studijom i analizom učestalosti određenih klimatskih uslova u bližoj i daljoj prošlosti. Deli se na opštu klimatologiju (proučava fizičke osnove klime kao prosečnog stanja atmosfere) i klimatografiju (prikaz klime pojedinih regija ili meteoroloških stanica).

Klimatologija je nauka koja proučava proces formiranja samo Zemljine klime, dok se klimama drugih nebeskih tela bave egzoklimatologija (nauka o klimama nebeskih tela) i astronomija.

Meteorologija je dosta slična, ali ipak različita grana atmosferskih nauka. Ona analizira atmosferske prilike u kraćim vremenskim intervalima, obično do nekoliko nedelja.

opsteobrazovanje.