Odg: Sasa Matic - Biografija
Saša Matić je od retkih ljudi koji je do svoje 26 godine uspeo da ostvari neke životne snove. Snimio je album i upoznao Halida Bešlića...
-Ja njega zovem Bešlaga i mnogo volim kada se vidim sa njim. Onda se ispričamo, razgovaramo o životnim temama i o poslu. Uvek mi je prijatno u njegovom društvu, i u Sarajevu i u Beogradu. Što se tiče mojih snova u poslednje vreme malo ih se plašim. Naime, sve što poželim to mi se i ostvari, pa sada kada me pitaju šta želim u novoj 2005. godini ja kažem ništa, da mi ne bude mnogo!
U dosadašnjoj karijeri Saša je snimio četiri dueta, ali za sada ne planira još neki, bar još dve – tri godine.
-Snimio sam prvi duet sa grupom Bon ami – «Ulični svirač», drugi je bio sa Šerifom Konjevićem - «Prijatelju digni glavu», treći sa Janom - «Dođe mi da virsnem», a poslednji sa Jelenom Karleušom «Ne smem da se zaljubim u tebe». Za sada ne razmišljam o novim duetima, možda ću jedino sa Dejanom snimiti jednog dana, to bi bila dobra priča.
Saša ne voli mnogo da priča o privatnom životu. Ali, medijima je «dopustio» da saznaju da je oženjen, da mu se supruga zove Anđelija i da ima dve cerke,Aleksandru i Taru. Kao i svaki tata obožava ćerke ali što se tiče njihovog pevanja ima isključivo mišljenje.
-Ako budu znale da pevaju neću ih sprečavati u tome. Ali, nema šanse da će se baviti muzikom ako ja ne dam zeleno svetlo. Uslov za to je da imaju talenta i da umeju da pevaju.
Pošto je Saša snimio album prvenac na javnoj sceni se pojavio i njegov brat blizanac Dejan. Mnogi su prokomentarisali da između njih postoji rivalstvo... -I da ima rivalstva, ono je zdravo. Ja mu pomažem onoliko koliko mi on to dozvoli.
Estradni posao pruža i mnoga uživanja, pa je tako Saša proputovao skoro ceo svet svirajući na koncertima. Ali, najjači ustisak na njega ostavila je Amerika u kojoj je bio na jednomesečnoj turneji...
-Nedavno sam prvi put bio u Australiji. Boravak će mi ostati u lepom sećanju, ali mi je smetao put. Ne plašim se aviona, ali tako dug let je naporan i pomalo dosadan. Tačno je da je Amerika ostavila najjači utisak na mene. Ali, bez Beograda ne bih mogao ni pod razno. Volim da prođem i proputujem ceo svet, da saznam i da doživim, ali kada slećem na Surčin, to je nešto što je jače od mene. Ako bih morao izabao bih da živim u Čikagu.
Saša ne krije da voli da ide u kafanu, to mu je radno mesto, tu se viđa sa prijateljima, uživa... Ona mu je pomogla da uđe u bit ljudi i sazna neke stvari koje u školskoj klupi ne bi naučio.
-Mnogo vremena provodim u kafani. Tu završavam sve poslove, evo i mi pričamo u kafani, tu sviram... Ne mogu da kažem da sviram u diskoteci, a ne u kfani. Sve je kafana. Mislim da sam što se tiče profesionalizma i moje karijere dobar deo zanata ovde ispekao. Smatram da niko ko želi da se ozbiljno bavi ovim poslom ne može da iz đačke klupe izađe na scenu. Toma Zdravković je otpevao «Kafana je moja sudbina, ona me je sebi uzela». Kafana dosta donese, ali i odnese.
Kada god se pojavi na nekom estradnom veselju, mladi pevači početnici su oduševljeni. Prilaze mu da ga upoznaju, a neki čak i govore da imaju toliko tremu pred njim da ne znaju šta bi pevali dalje...
-Iskreno da vam kažem imponuje mi to. Da početnici cene i uvažavaju ono što sam ja do sada uradio i što sam ostavio iza sebe (malo sam patetičan). Ako je mlad pevač i zna da peva, ja ću ga maksimalno podržati, šta više pre nego moje ćerke, ukoliko one ne budu znale da pevaju. To sam objasnio i porodici.
U dosadašnjoj karijeri Saša je dobio na desetine nagrada. Uglavnom su ga birali za pevača godine, njegovu pesmu za hit godine, ili čak i ceo album kao najbolji...
-Nagrade mi veoma znače. Uvek se rado odazovem kada me pozovu na neku dodelu. Takođe se trudim da ih svojim radom zaslužim, a tako će biti i ubuduće.
maticsasa.com